E, ovo je još gore od onog što je bilo pre, mislim na vreme, na toplotu, na vrućinu. I dalje se znojim. Zapravo, topim se ko tanka kriška slanine u onoj tavi, koja je presvučena onim egzotičnim materijalom, što ga zovedemo – keramika, makar i da je lažna, jer na koncu končeva, šta je danas izvorno, osim nemaštine, jelte? Naravno, komšija se takodje znoji, znoji se ko tovarni konj u vojvodjanskom selu, a selo na rubu izumiranja. I kako sad da zaobidjem komšinicu, koju bi mnogi rado videli da se znoji zbog drugih stvari! Ali, da vam snizim nivo mašte: komšinica može da se znoji pri prekopavanju bašte, jelte? Ili, dok prostire veš na prostranoj terasi starinske kuće, a Sunce bije u levo oko, ko što nas bije napredna Vlada, koja se i nakon četiri godine vadi na propustima prethodne; ili… ili dok se sa pijace vraća (komšinica, jelte) ruku punih cegera raznog voća i povrća, pilećeg mesa, lubenice od sedam kilograma…
Šta nam, uopšte, još treba po ovim tropskim vrućinama? Da kresnemo lepu komšinicu, koja se muči da po neljudskoj vrućini kući (ili stanu?) svojoj dovuče kupljene namirnice? Da, bilo bi lepo, muškom rodu, jelte. A šta je sa onom drugom, “slabijom” polovinom čovečjeg roda? O čemu žene, po ovoj kanikuli, od četrdeset i više stepeni, razmišljaju, sanjaju… Siguran sam da ne sanjaju o hladnom pivu, premda… Nije teško da zamislim znojavog pripadnika roda snagatorskog, što se naradio na nekom nelegalnom gradilištu, kako se sav prašnjav vraća kući, ali još u punoj snazi, baca se na spomenutu komšinicu, i odradjuje validno radno vreme, koje veze nema sa njegovih, već odradjenih, deset sati šljake na crno.
Mislim, toplo je. Toplo da se ne sećam toplijih dana, a tek noći! Neko je za kuglu sladoleda, neko za limunadu, neko za čašu hladne vode sa dve kockice leda, neko bi se bacio na devojku i pravio dete, a nakon devet meseci… neko ne bi osetio ama baš ništa, neko bi se prekovremeno znojio nad nepremostivim preprekama na putu životnog cilja, a verujem da ima takvih, koji bi se jednostavno, u tri sata po ponoći, okrenuli na drugu stranu, i sanjali prve, zimske mesece, sa snegom, po kojem skakuću u debeloj obući, sa pletenim šalom plave boje oko vrata, i… kao i svake prethodne godine, sa najavom, ili bez, evo nam novembra, decembra, januara… a februar ima da nas dotuče u sam cik zore, dok budemo sanjali ove vrle vrline julske i avgustovske. Dakle, nema šanse da izbegnemo ledenu sunčanicu, koju smo ekološki gledano, odradili u vremenima, kada sam taman prestao da budem klinac.
VS SUBOTICA DANA KADA SE UZALUD KAJEMO PROPUSTIMA NAŠIM