Noć je mirna, toliko mirna da Milorad ne može da zaspi. Možda nesanica i nije radi ove tišine, već mnoštva poteškoća, na koja Milorad nailazi dan za danom. Skupa nafta, a dogadja se i da je nema, skupi repromaterijali, i… onda do njega dopre komešanje iz kokošinjca!
Skoči Milorad, brzo po pušku, i onako u gaćama istrči na dvorište. Dočeka ga svežina noći pod zvezdanim nebom. Tišinu, ko raonik suvu zemlju, seče galama iz kokošinjca. “Da nije komšija Milojica, i žena mu njegova, Radojka?” pomisli Milorad! “Da ne kradu sveža jaja? Kajgana za doručak, sa slaninicom…” Upade Milorad, u jednoj puška, u drugoj ruci baterijska lampa! “Ajde, lopužo lopovska, da ti ruke vidim iznad ramena!” Viknu on, a kokoške se deru na sav glas. I onda nešto šmugnu pored njegovih nogu! Njemu se činilo, il´ samo pričinilo da je to nešto bilo malo i zeleno… Posle zavlada ponovna tišina, a Milorad krenu nazad, i usput razmišlja o dimu koji u sebi vatru krije; potom odloži pušku, legne u krevet i, valjda zbog prošlog dogadjanja, zaspi ko što ume zaspati, nakon napornog dana oranja, nepregledne zemlje na imanju svome. Ove noći, Milorad sanja Radojku od pre nekoliko meseci, kako baca tanjire, koji izleću kroz otvoreni prozor!
Stevo Valjić feb SU